Pitanje koje nadživljava biografiju

Biografije su korisne, ali rijetko otkrivaju ono najvažnije. Premda u njima ostaju zabilježene titule, godine, priznanja i dužnosti, ono što čovjeka doista određuje nadmašuje kronološki okvir. Naprotiv, prepoznaje se u predanosti jednoj ideji, nepokolebljivosti vlastitih ideala te ustrajnosti u uzvišenosti činjenja. Takvu je osobnost teško obuhvatiti filmskim uratkom, osobito kada se njezina višeslojnost ne iscrpljuje ni u jednoj profesiji ili društvenoj ulozi. Kako portretirati ličnost čiji se život već desetljećima istodobno prostire na sjecištu povijesti umjetnosti, književnosti, pjesništva, kulturne politike i javnog intelektualnog prostora, a da pritom ne izgubi ono najvažnije – živa čovjeka? Upravo na takav izazov uspješno odgovara redatelj Tomislav Žaja dokumentarnim filmom Igor Zidić: Jesmo li živi?. Naslov pritom ne označava tek retoričko pitanje niti redateljsku dosjetku. Posuđen iz Zidićeva pjesničkog i misaonog svijeta, iz zbirke njegovih polemika, rasprava i govora Jesmo li živi?, on postaje ključ za čitanje čitave radnje usmjeravajući se u jednakoj mjeri prema protagonistu i gledatelju.

Kadar iz filma Igor Zidić: Jesmo li živi?

Umjesto pregleda životopisa, pred gledateljem se otvara svakodnevica jednoga stvaralačkog života. Film započinje u trenutku kada Zidić, nakon monumentalne monografije o Vlahi Bukovcu, bez predaha započinje rad na novoj, posvećenoj Emanuelu Vidoviću – slikaru koji je obilježio čitav njegov istraživački put. Kamera ne prati samo nastanak knjige, nego i sam proces mišljenja protkan kadrovima autorova rukopisa te putovanjima dalmatinskim krajolicima, poput Cavtata, Splita i Dubrovnika, i razgovorima u kojima se prošlost ne priziva radi nostalgije, nego kako bi se jasnije razumjela sadašnjost. Zidićeva sjećanja ne odvajaju se od kulturne memorije tih gradova, kao što se ni njegov pogled na umjetnost nikada nije mogao odvojiti od prostora u kojem je nastajao. Knjiga o Vidoviću postupno prestaje biti tek još jedan znanstveni projekt – pretvara se u nastavak dijaloga koji Zidić desetljećima vodi s umjetnošću, poviješću i vlastitim vremenom. Može li društvo ostati živo ako izgubi sposobnost čitanja, promišljanja i stvaranja? Što ostaje od kulture koja umjetnost prihvaća tek kao baštinu koju treba čuvati, a ne i kao prostor u kojem nastaje budućnost?

Ta se misao osobito jasno očituje u poglavljima posvećenima razdoblju Matice hrvatske. Kao njezin poslovni tajnik, urednik Kola i prvi glavni urednik Hrvatskoga tjednika, Zidić pripada naraštaju koji je hrvatsku kulturu shvaćao kao jednu od temeljnih vertikala društva i nacionalnog identiteta. Slom hrvatskoga proljeća nasilno prekida taj zamah, ali ne i njegovu moralnu uspravnost i vjernost istim vrijednostima. Kada je krajem osamdesetih preuzeo Modernu galeriju, upravo se ondje najpotpunije manifestiralo njegovo vizionarstvo. Posvećujući jednaku pozornost tradiciji i novim stilskim tekovinama, tijekom Domovinskoga rata istodobno skrbi o zaštiti nacionalne umjetničke baštine, pokreće izložbu Nova hrvatska umjetnost kojom predstavlja suvremene hrvatske autore u svijetu te kao povjerenik hrvatskih nastupa na Venecijanskom bijenalu otvara prostor autorima čije vrijeme tek dolazi. Svoju će dosljednost potvrditi i kasnije, kao predsjednik Matice hrvatske, zaokruživši put koji je u istoj ustanovi započeo još šezdesetih godina.

Svjedočanstva Željke Čorak, Joška Belamarića, Zvonka Makovića, Božidara Petrača, Vlade Marteka, Mirka Zrinšćaka, Ive Dekovića, Đorđa Jandrića, Korada Korlevića i Branka Roglića otkrivaju osobinu koja se možda najrjeđe povezuje s velikim autoritetima. Naime, Zidić je znao prepoznati ljude prije nego što je to učinila javnost, ali pritom nikada nije stvarao osjećaj nadmoći. Sugovornici ga pamte po prirodnosti i neposrednosti te dijalogu u kojemu je znanje otvaralo prostor drugome, a ne potvrđivalo vlastitu važnost.

Među svim ljudima koji ga okružuju, posebno mjesto zauzima njegova supruga, akademska slikarica Anabel Zanze. Film njihovu povezanost otkriva bez velikih riječi, u prizorima zajedničkoga rada koji su postali svakodnevica. Dok filigranskom preciznošću gradi vlastiti slikarski opus, Anabel je i prvi čitatelj Zidićevih rukopisa, pouzdana sugovornica i osoba koja njegove gusto ispisane stranice, nastale vlastoručno, strpljivo prenosi u računalni zapis. Njezina prisutnost suptilno prožima čitav film – mirna, sabrana i postojana, poput oslonca koji ne traži da bude u prvome planu. Kada je Zidić nazove svojim „živim okom i uhom“, slikovito nam dočarava stvaralačko savezništvo dviju umjetničkih osobnosti koje desetljećima koračaju zajedničkom životnom stazom, ostajući samosvojne.

Žaja pritom ostaje nenametljiv. Ne žureći prema zaključku i ne pretvarajući Zidića u simbol, dopušta da se smisao polako taloži u radu, jeziku i svakodnevici iz koje se oblikuje jedna životna etika. Uostalom, i sam Zidić u filmu progovara ponajprije kao pjesnik. Bilo da govori o umjetnosti, kulturi ili vlastitom iskustvu, njegov se pogled na svijet oblikuje kroz metafore, a misao prirodno pretače u pjesničke slike. Istodobno, iza vrhunskog intelektualca neprestano se nazire čovjek jednostavne naravi: brižan suprug, otac, djed i pradjed, kojemu je obitelj jednako prirodno ishodište kao i knjiga ili umjetničko djelo. U posljednjim kadrovima kamera zastaje za obiteljskim stolom prikazujući Zidića u okruženju najmilijih. U toj jednostavnoj slici sabire se sve ono što je filmu prethodilo. Kao da nas podsjeća da se ni znanje ni kultura ne ostvaruju sami sebi svrhom, nego tek onda kada postanu dio živoga ljudskog iskustva i mogu se prenositi dalje. Na koncu, pitanje s početka ostaje otvoreno: Jesmo li živi?